Organsko onečišćenje može se promatrati kao značajan pritisak na vodene ekosustave koji uglavnom potječe od komunalnih i djelomično industrijskih otpadnih voda (npr. prehrambena industrija), kao i otpadnih voda iz poljoprivrede. Taj je pritisak bio osobito izražen u drugoj polovici 20. stoljeća u Europi. Međutim, kakvoća vode u zemljama zapadne i srednje Europe znatno se poboljšala posljednjih desetljeća, ponajviše zahvaljujući izgradnji uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. S druge strane, u južnoj i istočnoj Europi organsko onečišćenje vodenih ekosustava još uvijek predstavlja jedan od najvećih pritisaka.
Godinama je jedan od najvažnijih (bioloških i ekoloških) sustava procjene za klasifikaciju kvalitete vode bio koncept saprobnosti koji je prvi put razvijen za rijeke početkom 20. stoljeća kao posljedica ispuštanja komunalnih otpadnih voda. Kolkwitz i Marsson počeli su koristiti vodene makrobeskralješnjake (makrozoobentos) zbog njihove prilagodbe različitim saprobnim uvjetima kako bi procijenili učinke organskog onečišćenja na vodotoke. Otada je još puno puta odgovor makrozoobentosa na organsko onečišćenje dobro dokumentiran. Duž gradijenta, gustoća i biomasa pojedinačnih vrsta, kao i ukupna gustoća i biomasa zajednice, pokazuju karakteristične obrasce, npr. što je saprobnost veća, to su bentoske zajednice siromašnije, a karakterizirane su vrstama koje su sve tolerantnije na redukcijske uvjete i toksičnost. Stoga saprobnost igra ključnu ulogu u strukturiranju bentoskih zajednica.
Pantle i Buck su prvi prepoznali važnost pružanja kvantitativne podrške konceptu saprobnosti razvijanjem saprobnog indeksa (SI) koji se izravno temelji na saprobnom sustavu. Svakom indikatorskom organizmu dodijeljena je odgovarajuća indikatorska vrijednost prema specifičnoj ovisnosti o organskoj tvari koja se raspada i povezanim kemijskim pokazateljima. Utvrđeno je da SI dobro korelira s biokemijskom potrošnjom kisika u vodi (BPK5), koji je zamjenska mjera za otopljeni kisik u vodi (O2), a pretpostavlja se da je upravo on glavna kemijska varijabla koja određuje sastav i raspored svojti makrozoobentosa. Saprobni indeks je stoga naširoko prihvaćen i korišten.
Povijesno gledano, makrozoobentos je u Hrvatskoj dugi niz godina bio korišten isključivo za procjenu organskog onečišćenja koje je tad bilo prepoznato kao jedini značajan stresor. U tu svrhu uglavnom je korišten saprobni indeks s relativnom zastupljenošću utvrđenih organizama određenom kroz tri razreda: 1 (pojedinačna, rijetka), 3 (česta) ili 5 (obilna). Međutim, kako se korišteni indikatorski sustavi temelje na srednjoeuropskim indikatorima koji ne uključuju mnoge regionalne ili endemske svojte makrozoobentosa koje se javljaju u Hrvatskoj, posebice u Dinarskoj ekoregiji, popis indikatora je nadograđen i modificiran u hrvatski indikatorski sustav (HRIS).
Općenito se smatra da su pojedine svojte makrozoobentosa, čak i čitavi redovi, dobri indikatori za procjenu organskog opterećenja u vodama, pa su tako pripadnici vodencvjetova (Ephemeroptera), obalčara (Plecoptera) i tulara (Trichoptera), poznati pod nazivom EPT, najčešće pokazatelj dobre kakvoće vode i njihova visoka zastupljenost i velik broj utvrđenih svojta ukazuju na vodu niskog organskog opterećenja. Za razliku od toga, pripadnici skupina Oligochaeta (maločetinaši) i Chironomidae (trzalci, iz skupine Diptera = dvokrilci) smatraju se tolerantnima na organsko opterećenje pa njihov veći udio u zajednici najčešće ukazuje na vodu lošije kakvoće.
Insitut za vode „Josip Juraj Strossmayer“ vrši sustavno praćenje i ocjenu ekološkog stanja kopnenih voda Republike Hrvatske, koju čine i biološki elementi kakvoće, uključivo s makrozoobentosom. U ocjeni makrozoobentosa jedan od dviju glavnih pokazatelja za ocjenjivanje je saprobnost. Stanje prema makrozoobentosu i njegovom odgovoru na saprobnost za prethodne godine dostupan je u Izvješću o stanju voda, na poveznici.
Svojte makrozoobentosa koji toleriraju viši stupanj saprobnosti.
Svojte makrozoobentosa koje su vrlo osjetljive na saprobnost.
