Povijest plastike kakvu danas poznajemo seže u ne tako davnu prošlost. Završetak prvog svjetskog rata je potaknuo industrijsku proizvodnju plastike tj. raznih polimera, a istinski uzlet dogodio se nakon drugog svjetskog rata. Prisutna je u svim sferama života modernog čovjeka: od predmeta za kućnu upotrebu, elektronike (mobiteli, računala, kablovi), automobilskoj i građevinskoj industriji, do ambalaža za pakiranje prehrambenih proizvoda te proizvoda za higijenu. Otkrićem polietilen-tereftalata (PET) postala je nezamjenjiva u proizvodnji plastičnih boca za piće. Sam podatak, da za razgradnju jedne plastične PET boce u prirodi treba više od 450 godina, nas tjera na razmišljanje o njihovom korištenju.
Plastika je polimer visoko-molekulske mase, sintetiziran iz osnovnih sirovina: nafte i prirodnog plina. Da bi je učinili privlačnijom, podatnijom i sigurnijom za upotrebu, dodaju se različite boje, plastifikatori, stabilizatori, antioksidansi i slični aditivi. Plastifikatori se dodaju u svrhu omekšavanja i povećavanja fleksibilnosti. Najzastupljeniji su ftalati i čine oko 50 % aditiva u plastici. Najčešće korišten ftalat bio je DEHP (bis(2-etilheksil)). Usporivači gorenja se dodaju radi smanjivanja zapaljivosti, a antioksidansi, kao npr. fenoli te biocidi za usporavanje prirodne razgradnje polimera. U današnje doba iz upotrebe su povučeni aditivi za koje je dokazano da uzrokuju hormonalne poremećaje metabolizma, dijabetes i neplodnost. Njih su zamijenili novo stvoreni spojevi, sličnih karakteristika, međutim bez utvrđenih štetnih učinaka po okoliš i zdravlje čovjeka. Plastični otpad posebno je opasan i štetan za vodeni ekosustav. Njegovom razgradnjom u prirodi nastaju sitnije čestice mikroplastike i nanoplastike te se otpuštaju dodani aditivi u vodeni okoliš. Na taj način dolazi do njihovog ulaska i akumulacije u hranidbenom lancu. U okolišu se još uvijek mogu naći aditivi korišteni i prije tridesetak godina.
Institut Josip Juraj Strossmayer, u sklopu redovnog monitoringa, ispituje prisutnost četrdeset i četiri aditiva u vodama pomoću disperzivno tekućinsko-tekućinske mikroekstrakcije vezane sa plinskom kromatografijom i spektrometrijom masa (DLLME – GC MS/MS tehnika). Prisutnost sedam ispitivanih PBDE-ova kao i trideset i jednog PCB-a nije utvrđena u više od 90 % uzoraka. U analiziranim uzorcima voda vrlo rijetko se pronalaze kratkolančani kloroalkani C10-C13, dok je prekoračenje maksimalno dopuštenih koncentracija iznimno, u manje od 1 % uzoraka. Navedeni spojevi su se koristili kao usporivači gorenja, te su izašli iz upotrebe. Međutim, prisutnost DEHP je potvrđena u više od 95 % analiziranih uzoraka. Izmjerene koncentracije DEHP u površinskim vodama uglavnom nisu prelazile maksimalno dopuštenu koncentraciju od 1,3 μg/l.
