Živa (lat. hydrargyrum – tekuće srebro) je kemijski element oznake Hg, koji pripada skupini metala. Pri sobnoj temperaturi je u tekućem agregatnom stanju s visokom sklonosti isparavanja. Ima svojstvo visoke otpornosti poput plemenitih metala (npr. zlato), tvori stabilne organoživine spojeve s ugljikovim spojevima, otapa mnoge metale te s njima stvara slitine ili amalgame. Živa je prirodno prisutna najvećim dijelom u Zemljinoj kori te u manjem dijelu u površinskim ležištima, ali uslijed tektonskih i hidrotermalnih procesa dospijeva iz donjih u gornje vodene i kopnene slojeve Zemlje. Tako se najpoznatija europska nalazišta, s više od 1000 tona godišnje žive, nalaze u Španjolskoj (Almadén), Italiji (Monte Amiata), ali i Sloveniji (Idrija) s oko 400 tona godišnje.
Živa se oslobađala iskopavanjem iz rudnika sačinjenih od granitnih ili bazaltnih stijena te se rana povijest kemije i fizike većinski može zahvaliti upravo saznanjima o živi, čija se sposobnost vezivanja s drugim metalima te visoka otpornost prepoznala već u prvim stoljećima poslije Krista. Živa se koristila kao sastavni element u brojnim uređajima i aparatima kao što su primjerice termometri, barometri, žarulje, galvanski članci i elektrode. Također, osim fizike i kemije, živini spojevi su se koristili i u medicini kao glavni sastojci lijekova i pesticida. Međutim, kako su živini spojevi štetni za nepoželjne mikrobiološke nametnike, tako su i za ljudski organizam te cjelokupni okoliš.
Naime, zanimljivo je kako gutanje tekuće elementarne žive ne predstavlja rizik za zdravlje, no za udisanje njezinih para vrijedi upravo suprotno jer se one lako apsorbiraju u plućima, kroz koja dospijevaju u krvožilni sustav. Onečišćenje živom i njezinim spojevima posebice je uzelo maha tijekom 20. stoljeća uslijed eksponencijalnog rasta antropogenog djelovanja, poput izgaranja fosilnih goriva, prerade nafte, medicinskog otpada te otpada nuklearnih reaktora, baterija i fluorescentnih lampi te njihovog spaljivanja. S obzirom na izrazitu toksičnost žive, Europska unija 2007. godine zabranjuje proizvodnju uređaja ili drugih proizvoda koji sadrže živu, da bi se 2010. zabranila i sama upotreba živinih termometara i barometara. Unatoč tom postroženju propisa, ranija kontaminacija ovim dugotrajno stabilnim metalom, posebice kroz recentnu povijest, uvelike je onečistila kopnene i vodene ekosustave. Živa predstavlja osobitu prijetnju za vodu, u kojoj se njezina topljivost povećava do 700 puta. Živini se spojevi u visokim koncentracijama, uslijed procesa bioakumulacije i biomagnifikacije, nakupljaju u bioti, tj. višegodišnjim vodenim organizmima kao što su morske ili slatkovodne riblje vrste poput primjerice tune, jegulje ili brancina. Čovjek se prilikom hranjenja njihovim mesom, također izlaže živinim spojevima te ih nakuplja u vlastitom masnom tkivu.
Živa je svrstana u prvu kategoriju vrlo jakih otrova te se kao takva vodi pod prioritetne tvari koje se učestalo prate u vodi, bioti i sedimentu. Maksimalna dozvoljena koncentracija (MDK) za živu u vodi iznosi 0,07 µg/l te 20 µg/l u bioti, dok se u sedimentu ona samo prati, bez uspostavljenog sustava za ocjenjivanje. U Institutu za vode „Josip Juraj Strossmayer“, koncentracija ovog metala u uzorcima određuje se uređajem ICP MS (tj. induktivno spregnuta plazma sa spektrometrom masa). Dosadašnja izvješća o stanju voda, dostupna na poveznici, pokazala su da koncentracija žive premašuje MDK na velikom broju mjernih postaja u bioti te je time pokazatelj živa jedan od glavnih pokazatelja za nespotizanje dobrog kemijskog stanja u Republici Hrvatskoj. Naime, koncentracije žive i njezinih spojeva u bioti nadilaze MDK na 92% mjernih postaja rijeka i jezera te na svim mjernim postajama priobalnih i prijelaznih voda Republike Hrvatske u 2023. godini. S druge strane, u vodi, na gotovim svim mjernim postajama rijeka i jezera (99,98%) te na svim mjernim postajama priobalnih i prijelaznih voda, koncentracije žive i njezinih spojeva nalaze se unutar propisanih graničnih vrijednosti.
