Olovo u vodama: od mjerenja do ocjene stanja

Što znači kada je olovo razlog nepovoljne kemijske ocjene stanja voda? Govori li nalaz i odakle ono dolazi?

Što znači kada je olovo razlog nepovoljne kemijske ocjene stanja voda? Govori li nalaz i odakle ono dolazi? Nakon članka Kako znamo u kakvom su stanju naše vode, prvi tematski nastavak posvećujemo olovu i rezultatima praćenja Instituta za vode „Josip Juraj Strossmayer” od 2022. do 2025.

Na aktualnost teme upozorava Europska agencija za okoliš u objavi o olovu u Europi od 12. studenoga 2026. Smanjenje emisija nije uklonilo ranije onečišćenje tla i sedimenata. Uz povijesnu uporabu olovnog benzina, rudarenje i taljenje, postoje i današnji izvori, poput prerade metala te proizvodnje i recikliranja baterija.

Olovo u vode može dospjeti industrijskim otpadnim vodama, procjeđivanjem iz otpada te ispiranjem onečišćenog tla i prašine. Oborinsko otjecanje i erozija pritom prenose onečišćene čestice u vodotoke, dok povećani protoci — osobito tijekom bujica i poplava — mogu ponovno pokrenuti (resuspendirati) već istaloženi onečišćeni sediment. U podzemlju na otopljene koncentracije utječu i mineralni sastav i kiselost  tla te drugi geokemijski uvjeti. To su mogući izvori i procesi, a ne utvrđeni uzroci nalaza na pojedinim hrvatskim postajama.

U Glavnom laboratoriju za vode Instituta za vode olovo se određuje induktivno spregnutom plazmom s tandemskom spektrometrijom masa (ICP-MS/MS). Raspršeni uzorak u argonskoj plazmi prolazi desolvataciju, isparavanje, atomizaciju i ionizaciju. Ioni olova zatim se izdvajaju prema omjeru mase i naboja te detektiraju, a koncentracijakvantificira primjenom kalibracijske krivulje. Tandemska konfiguracija omogućuje dodatnu kontrolu spektralnih smetnji. Koncentracijsko područje metode u Institutu iznosi 0,010–40 mikrograma po litri (µg/L) i ne predstavlja raspon dopuštenih vrijednosti.

Za ocjenu stanja voda se primjenjuje Uredba o standardu kakvoće voda (NN 96/19, 20/23 i 50/23 – ispravak). Za rijeke i jezera standard za prosječnu godišnju koncentraciju olova iznosi 1,2 µg/L i odnosi se na bioraspoloživu koncentraciju, a standard za maksimalnu godišnju koncentraciju iznosi 14 µg/L i odnosi se na otopljeno olovo.  Bioraspoloživost definira samo onaj dio otopljenog olova koji je doista dostupan organizmima, zakonski godišnji standard (AA-EQS) nije moguće izravno i nekritički uspoređivati s ukupnom otopljenom koncentracijom dobivenom standardnom laboratorijskom analizom.

Prema prosječnoj godišnjoj koncentraciji olova u pregledu Instituta izdvojene su četiri mjerne postaje površinskih voda u 2022., četiri u 2023., dvije u 2024. i tri u 2025. Ukupno je riječ o deset različitih postaja jer se neke ponavljaju. Sam broj postaja nije dovoljan za zaključak o poboljšanju ili pogoršanju stanja.

Prosječna godišnja koncentracija (PGK) sažima rezultate tijekom godine, dok maksimalna godišnja koncentracija (MGK) pokazuje najveću zabilježenu vrijednost.

Na mjernoj postaji Vučjak (Požeško-slavonska županija) tijekom 2024. godine zabilježena je PGK od 6,95  µg/L te MGK od 51,46 µg/L, dok su u 2025. godini te vrijednosti bile niže i iznosile su 4,47 µg/L (PGK) odnosno 32,82 µg/L (MGK). Na postaji Dubovac kod Gređana Okučanskih (Brodsko-posavska županija) u 2023. godini PGK je iznosila 2,80 µg/L , a MGK 16,84 µg/L. Nadalje, na postaji Peranački potok – Jaguplije (Požeško-slavonska županija) tijekom 2025. godine utvrđena je PGK od 3,06 µg/L i MGK od 23,99 µg/L.

Prikazani rezultati odnose se isključivo na navedene mjerne postaje u promatranim godinama i nisu reprezentativni za ukupno stanje svih vodnih tijela na širem području tih županija.

U podzemnim vodama granična vrijednost olova iznosi 10 µg/L, uz posebno propisanu vrijednost od 20 µg/L za tijelo podzemne vode Zagreb zbog geološkog podrijetla viših koncentracija olova. Razlikovanje tih kriterija važno je za pravilno razumijevanje i interpretaciju ocjena stanja.

Nepovoljna ocjena kemijskog stanja podzemnih voda u četverogodišnjem razdoblju zabilježena je na deset postaja zbog povišenih koncentracija otopljenog olova. Na svim navedenim postajama uzorkovanje se provodi na piezometrima, a geografski su raspoređene tako da ih se osam nalazi na području Grada Zagreba, jedna u Vukovarsko-srijemskoj županiji (postaja Kanovci) te jedna u Karlovačkoj županiji (postaja Meljun). Na mjernoj postaji Gradska crpilišta, D-3 u Gradu Zagrebu je zabilježeno prekoračenje granične vrijednosti otopljenog olova za sve četiri godine.

Zašto sam laboratorijski nalaz ne otkriva automatski i izvor onečišćenja, zorno ilustriraju dva istraživanja iz 2026. godine. Lučić i suradnici su u časopisu Environmental Research opisali prisutnost nanočestica olova u sedimentima hrvatskih rijeka i jezera, ukazujući na njihovo potencijalno dugotrajno zadržavanje u okolišu. S druge strane, Evrard i suradnici su u časopisu Journal of Hazardous Materials Advances analizirali sedimente Seine nakon požara katedrale Notre-Dame; unatoč katastrofalnom događaju, nisu utvrdili znatan doprinos tog požara ukupnom opterećenju olovom, već su istaknuli presudnu važnost povijesnog, ranijeg onečišćenja. Iako ovi radovi ključno pomažu u razumijevanju kompleksnog ponašanja i perzistentnosti olova u okolišu, oni ne mogu izravno dokazati specifično podrijetlo olova utvrđenog u hrvatskim podzemnim vodama.

Monitoring koji provodi Institut usmjeren je na praćenje ekološkog i kemijskog stanja površinskih i podzemnih voda u okolišu, a ne na ocjenu zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju. Kvaliteta vode za piće kontrolira se kroz zaseban, namjenski sustav i prema drugačijim zakonskim kriterijima. Slijedom toga, pojava olova u pojedinom piezometru ne predstavlja ocjenu kvalitete vode koju građani dobivaju iz javne vodoopskrbne mreže.

Unatoč tome, sustavno praćenje koncentracija olova ključno pridonosi boljem poznavanju dugoročnog stanja vodnih resursa. Godišnja izvješća Instituta objedinjuju rezultate tog monitoringa te pružaju nezaobilaznu stručnu i znanstvenu podlogu za donošenje odluka u upravljanju vodama i njihovoj zaštiti.